...priča o mom životu...

srijeda, 02.05.2012.

...ljubavi...

Nosim u sebi još jednog ratnika... Čiste duše i otvorena srca.
Ne baš svježa izgleda, ali svježeg duha... vedrih očiju koje gledaju u ne tako daleku budućnost.

subota, 01.10.2011.

...ah, žene...

Na površinu danas izviru one stvari koje inače metem po tepih... ne volim te dane... slome me psihički, a kasnije sam tmurna jer je sve uopće tako ispalo... ali, ne činim ništa kako bih to promijenila. To je jedna od mojih najvećih mana. Što više starim to mi je teže izraziti osjećaje, pa djelujem poput stranca, ponekad hladna i nezainteresirana, a daleko je to od istine. Ljudi koji razumiju pročitaju to u mojim očima, no drugi teško.
Najveća ljudska mana je ljubaznost, ili je to možda najveća koju ja posjedujem?! Ne želim sada zvučati kao neki ego manijak, ali zbog moje ljubaznosti imam manjak vremena, hrpu tuđih problema za vratom i gomilu nebitnih informacija u glavi. Sve me to psihički i fizički jako iscrpi. I kad na kraju nekome kažem da sam umorna i da ne mogu, osjećam se još jadnije zbog toga što se stalno žalim. Želim promijeniti to. Nedostaje mi vremena za sebe, a imam dovoljno i svojih problema i gluposti po glavi, pa mi ne trebaju još i tuđi.
Moj brak je poput onih iz humorističkih američkih serija. Moj dragi i ja se volimo više od svega, ali se neprestano durimo radi nečega, ispada da nas to zabavlja. On je divan, krasan i sve u paketu, ali je ljenčina kakvu u životu nisam upoznala. Ja sam previše eksplozivna s viškom energije i tu dođe do sukoba. Radim cijeli dan i kad ne radim onda radim i znam da ne bih mogla drukčije i znam da me on ili rijetko tko može pratiti, ali ja na to poludim. Ali ne, ja sam previše ljubazna, odnosno tupa da bih nekome rekla "ljenčino digni to dupe s prokletog kauča i očisti jebeni dimnjak kada te to ljubazno molim od četvrtog mjeseca!!!", umjesto toga ja kažem "sve je u najboljem redu" i kuham ko ekspres lonac. Sada se dvoumim da li da to uopće objavim, ali šta je tu je...
Barem sam sama sebi danas priznala par stvari... tu ću stat.
Idem si sada napravit toplu kupku s lavandom, sredit se ko da sam sama na svijetu i popit pivo... Osjećat ću se ko princeza...
Sutra nakon posla ću čistit dimnjak ;)

četvrtak, 15.09.2011.

...na rukama sad stojim...

Ne znam da li imam što za reći.
Čudno se osjećam u posljednje vrijeme.
Vjerojatno što sam konstantno suočena s dvojbama i odlukama.
Zbog posla, financija, zbog svirki i želje za još jednom ratnikom... Situacije koje su poznate većini mladih ljudi s djecom...
U sukobu osjećaja. Standardno, iako sada s blažim emocijama nego nekada... izgleda da sam stvarno odrasla...
Malo sam umorna. A ne daju mi da se odmorim.
Malo sam i tužna. Ali to će sutra proći.
A danas je sutra, a ljudi primjećuju tu tugu...
Kako sam prokleto iskrena! Moje oči teško sakriju emocije.
No, volim to svejedno.
I moram priznat, da sve više volim sebe i svoje tijelo... zaista.

srijeda, 07.09.2011.

...negdje na pola puta...

Ne razumijem ništa!
Osim onoga što iskusim na vlastitoj koži... samo tako mogu okusiti, opipati, namirisati, čuti, osjetiti i shvatiti... drukčije teško.
Pokušavam se glasno smijati na velikom kamenom balkonu, omotanom šarenim cvijećem i gledati daleko u zelenu prirodu i modro plavo more...
Eto. S tim se borim posljednjih nekoliko dana... želim samo biti vesela.
Ne želim se boriti s valovima, s vjetrom, s kišom i crnilom... želim samo gledati boje. Iako smo rekli da se ne valja na sliu umivati osmjehom, valja pokušati.
A jučer... skoro su mi suze oprale lice zbog oblakovih riječi... zbog njegove iskrenosti, spontanosti, ljepote... i prirode... koja, priznajem, nedostaje...
Zbog morati i moći.
Željeti i moći.
Voljeti i moći.
Ja sam samo dijete... a očima djeteta nisam vidjela ovo što danas vidim. Zato gledam s ovog balkona u neko ljepše i bolje sutra...

ponedjeljak, 05.09.2011.

...živote, hvala ti...

Sada kada bih trebala podijeliti nešto sa svijetom, što bi to moglo biti?!
Moje današnje divno svježe jutro provedeno u zagrljaju osobe koje najviše volim... dvije riječi nakon buđenja koje nisu volim te... prekrasno.
...analiziram si život ponekad i još uvijek tražim savršeni posao za sebe, ili barem odgovarajući...
...i pjevam naravno... poput ptice? ...kada pjevam osjećam se slobodno poput ptice... i taj je osjećaj skoro pa neprocijenjiv...
Nisam bila na Učki jučer, a sada mi je skoro pa drago... posjetit ću je kad bude manje gužve, jer to je ono što mi malo smeta u posljednje vrijeme.
Još uvijek sam neorganizirana, iako sada na drukčiji način... ali volim svoj stil života, osim par sitnica...
Željela bih imati još djece, ali i posao koji bi mi omogućio normalan život...
Najviše od svega me žalosti što danas jedna žena mora bit osramoćena, tužna, jadna i bez para ako želi najnormalniju i najspontaniju stvar u životu...postati majka. Nekako bih željela dići glavu i reći... da, što je?? trudna sam, ima netko nešto protiv? ...a ne se izvlačit... joj, oprostite... desilo se... jer nije se desilo!
I to planiranje... što inače ne volim... joj, ne želim o tome... kad bude vrijeme...
Razmazili su me moji dečki... primjećujem sve više, ali ne znam kako protiv toga... lijepo mi je...
I sretna sam što će ona, koju još uvijek volim i cijenim i ne bih mogla bez nje... opet postati majka... divote.
...a ja ću za danas stati ovdje... iako se po tko zna koji put dvoumim da li da ga objavim ili ne... to je ipak moj kutak i moje blesarije su ovdje kako bismo se na kraju krajeva svi smijali i pozdrvili još jedan novi dan...
...kiša pada... lijepo je.

subota, 05.06.2010.

...ne treba mi sunce za sunčani dan...

Ne trebaju mi oblaci za skrivanje u hladovini...
Ne tražim ništa od svijeta, svijet je taj koji traži od mene.
Tražim samo od sebe, a to si mogu priuštiti...
Dubine me zovu. Visine također.
Ponovo zovem samu sebe u skoro već zaboravljeno proljeće.
Završila sam još jednu bitku. Sada sam zadovoljna. Do sljedeće.
Jer ja samo volim živjeti...
Ovako kako živim.

četvrtak, 21.01.2010.

...ponekad je šutnja zlato...

Postala sam majka.
Iako ni sama još nisam svjesna tih riječi…
Ne kažu uzalud da je to najljepša stvar u životu. Zaista. Primiti malog ratnika u ruke i prvi puta zaplakati zajedno s njime. Trebalo mi je desetak dana da shvatim ponovo da sam živa i da se nešto desilo, što točno ne znam, no sa sigurnošću znam da je sada tu sa mnom još jedno malo biće koje je postalo cijeli moj život.
Ja više nisam individualac, kreativac, buntovnik, pjesnik, pisac, glazbenik, prijateljica, ljubavnica, ni supruga. Sada sam majka. I još neko vrijeme samo ću to i biti, ništa više…
Naravno da mi nedostaju neke stvari, no jedan njegov smiješak može u sekundi srušiti sve te misli i učiniti me najsretnijom osobom na svijetu.
Prošlo je neko vrijeme i više vam ne mogu dočarati sve što sam prošla, no moja šutnja vam govori sve.
On je meni sve trenutno, uz njegovog oca naravno…

srijeda, 25.11.2009.

...prolaze mi godine, jedna za drugom u trenu...

Još malo. Netko je bio rekao.
Uvijek čekam na nešto. I nekog.
Bolje vrijeme nam stiže.
Moji su dlanovi puni rana. Jagodice su izderane. Ruke suhe i umorne, a tek ih čeka posao kojega treba započeti. Kosa mi je za promjenu prljava, a nosnice pune prašine... zlatne prašine.
Selimo se. Možda i sutra.
A moj naš mali ratnik nam dolazi za par dana. Možda čeka pun mjesec, tko zna. Umorni smo jedan od drugoga, u pozitivnom smislu. Bolje ćemo funkcionirati kada budemo u dva komada, slobodni. Svaki za sebe, a opet zajedno. To smo mi. Strijelci. Ratnici.
Oči mi se napune suza kada si pokušavam zamisliti njegov lik. Njegovo lice, oči, ručice i toplinu. Tko zna kako će izgledati to malo stvorenje koje će odsad biti moj život. Prekrasno.
Toplina vlastitog doma. Vatra koja tinja. Vrata koja možeš zaključati. Kunjiha u kojoj možeš skuhati kavu. Ljubav dvoje ljudi. I mali anđeo. Samo suza zablista na te riječi. Sreća.
Moj princ i ja smo ono što bi svatko mogao samo poželjeti. Ono što sam ja nekada željela. Sada je tu.

srijeda, 23.09.2009.

...hijo de la luna...

Nevjerojatno je snažan. Moj mali ratnik. Aktivan. Kao da želi reći svijetu: „I ja sam tu!!! Iako me ne vidite!“ I već me uveseljava. Pratim njegov ritam. Njegove udarce, štucanje i nježne okretaje, kao da tiho hoda po prstima da ne bi probudio svoju majku. Simpatičnog li malog bića.
Ne želim zvučati patetično, ali njegov je otac meni najveća podrška u životu i bez njega mi život više ne bi imao smisla. Volim ga, možda nisam ni svjesna koliko.
I sretna sam. Zar nije to na kraju krajeva najvažnije?!
Iva je također izrekla ono sudbonosno „da“… a ja sam bila uz nju, kao svjedok i najbolja prijateljica. Njezina se mala princeza još uvijek ne vidi, no osjećamo je svi. Potajno se nadam da će biti mala princeza, iako su svi ostali uvjereni u suprotno.
Naš mali dom još nije spreman za useljenje, a voljela bih da to bude čim prije. Teško nam je ovako i svi smo svjesni činjenice zašto i kako. Ništa se manje ne volimo zbog toga.
Nekako postajem sve odgovornija. Fascinira me to. Taj neki instinkt i općenito slijed događaja po kojem se sve razvija. Kockice se slažu tek tako.
Moj princ radi za sve nas, trenira djecu, sprema nam dom, moje promjene raspoloženja prihvaća na miran način i cijelo se vrijeme smije… Zar to nije prekrasno?! Hvala mu na tome. Smiruje me. Od prvog trenutka.
A ja sam još malo zbunjena od svega. Šokirana od promjena. Zvrckasta zbog hormona. Nezaustavljiva po prirodi.
Vjetar.
Vatra.
More.
Mjesec.
Cijelo mi je vrijeme jedna slika u glavi. Moja majka je ispričala njezinu priču. Večer prije nego je rodila mene, gledala je mjesec. Gledajući mjesec utonula je u san. Sanjala je malenu plavu djevojčicu kako je zajahala taj mjesec i smijala se od svega srca.
Možda me zbog toga danas ta luna toliko fascinira…
Tko zna što ću ja sanjati? ;)

srijeda, 29.07.2009.

...da ne zaboravim tko sam...

Vruće je. No, ne smeta mi.
Ni mom malom ratniku to ne smeta. Udara me, a ja se smijem. I lijepo mi je. Sretna sam.
Hormoni su se donekle smirili. I ne plačem više kao prije.
Moje je vjenčanje prošlo puno bolje od očekivanog. Bilo mi je lijepo. I tko sam ja sada? Ista ona osoba od prije. Sanjar, dijete, vjetar sa sjajnim pogledom na svijet.
Prolaze dani, a riječi ne naviru kao prije. Ni misli nisu intenzivne. Samo snovi, što kažu da je normalno.
Volim ga. Svakim danom sve više. I on je taj koji donosi osmijeh i sreću. I koji nas voli više od svega.
Polako, ali sigurno kročim u neki novi svijet. Stvaram obitelj. Prekrasne li riječi.

petak, 15.05.2009.

...na zapadu ništa novo...

U posljednje vrijeme me kiša nevjerojatno smiruje. Kao da se svi moji problemi ugase pod njezinim kapljicama. Smirena sam.
Lakiram nokte…??!! Što li će sve hormoni otkriti o meni?! Ne razmišljam o ničemu. Samo kako moram oprati kosu…
I o tome koliko cigarete koje popušim utječu na mog malog ratnika. Koliko sve utječe na njega.
Sve mi smrdi. Ne jede mi se ništa. Nemam želja. I nemam volje. Samo nemir. Veliki nemir.
I razmišljam o tome kako ljutnja u meni stvara indiferentnost. Grozno. Nepopravljivu.
I kako pinjete moram izvadit iz staklenki ili će se ukiselit. Kako moram kod matičara na verifikaciju i kupiti srebrno prstenje kojim bih izrekla ono tzv. sudbonosno da. I krov treba prekriti, stare škrilje sortirati na paletu i pripremiti ručak za deset osoba. Trebam prošetat svog prijatelja argonauta i njemu objasniti kako više nemam toliko vremena i neka oprosti zbog toga. I letke večeras podijeliti, kao i ćavape do ponoći, a nakon toga šutjeti… kao i dosad. I njega pitam u međuvremenu da li me još voli, ali on mi spušta slušalicu. Znam da ne namjerno, ali me odmah uhvati depresija. Razmišljam o tome kako ću cijeli život biti bez kinte u džepu, a to nije ono što sam željela svom djetetu. I ona stara zgrada u kojoj se školujem… da, treba je posjetiti. Treba obaviti i jedan telefonski poziv s osobom koju sam gotovo godinu dana izbjegavala. Zbog čega?
Nije li istina najbolji lijek na kraju krajeva? Možda ne u ovom svijetu kojem živimo. Možda tek nakon 2012. kaže oblak… Iako znam da neće promijeniti ništa ni ta godina, pogotovo jer nije izborna.
Temperaturu imam dvadesetak dana, ali kažu oni u bijelim kutama da njima temperatura nije ispod 38. Dobro kažem. I moje tijelo se već skroz priviklo na konstantnih 37,5.
Nemam ja jedina probleme. Slušam ih toliko često zadnje vrijeme, no ne doživljavam ih koliko i prije.
Ne nedostaju mi izlasci, opijanja i čekanje zore, već mi nedostaju dragi ljudi s kojima sam to prije činila. Još uvijek si tu i tamo priuštim jedno pivo, čisto za dušu.
Znam da je i on počeo čitati blog, zato sam promijenila njegov naziv u nadi da ga ne nađe više, iako mislim da hoće svejedno.
Ne volim kad se nešto skriva od mene, iako ja to uporno činim.
Cijeli je moj život jedna velika tajna, prešutim puno toga, a i istinu kadkad izokrenem. Kao i svi na kraju krajeva.
Ovaj je post iskren u ovom trenutku. Mozak i prsti su povezani, ništa više nije.
Idem malo među ljude, možda mi pomogne kažu. Obući ću se toplo i oprati kosu prije.

srijeda, 13.05.2009.

...na drugoj frekvenciji...

Moj mali ratnik je dobro.
Njegova majka i nije baš.
Duboko u sebi se nada da to neće utjecati na njega.
Bolnica je poprimila tužan ton. Svi smo tugovali danas. No, nedugo zatim bilo je i pjesme.
Ja sam tužna.
Nedostaje mi on. Nedostaje mi doma. Nedostaje mi život. A živim za dva. Kakva ironija.
U glavi imam kaos. Lomi se kristal, padaju sige, lava iskače na sve strane. Bol. Samo tupa bol.
Sutra donosi dobro.

nedjelja, 10.05.2009.

...još uvijek nestvarno lijepo...

Gledam svježe latice prekrasnih krušaka, opranih od sinoćnje kiše i razmišljam da li će moj sin doživjeti tu istu ljepotu, rođen u godini samo postojećeg sjemena, strijelac, kao njegova majka.
Da li će voljeti svoje roditelje kao što ja svoje volim i znati prepoznati njihovu ulogu, njihovu brigu, njihov najveći životni izazov…
Doktorica je rekla da brzo raste. Za njegova tri mjeseca već je velik i snažan. Borac. Mekog srca.
Njegova majka još zaplače ponekad… ali se trudi biti sretna i ne razmišljati o ružnim stvarima.
Na plavom se nebu nevjerojatno ističu bijeli oblaci, koji plove. Baš kao i ja u mislima.
Da li sam dostojna njega? Da li je stvarno vrijeme za obitelj?
Hladan vjetar miluje mi obraze. Moje zjenice su poprimile kristalni ton.
Još uvijek sam samo dijete i volim se igrati s ostalom djecom.
Sada ću imati priliku.
Moje srce se smije.

četvrtak, 05.03.2009.

...kišna večer...

Njemu se lomi… što god to značilo. Iako na žalost, jako dobro znam što to znači.
Meni ne. I tek sada vidim koliko mi je teško ne sudjelovati u nečemu.
Meni su druge stvari u glavi. Želim živjeti po nekim drugim pravilima, ali on to ne razumije. A ja sam osoba koja to ne govori. Nego čeka. Ako nitko ne primijeti ništa strašno, ionako sam mazohist po prirodi. On želi da mu pričam te stvari. On se želi promijeniti zbog mene, a ja i dalje ne želim da se itko mijenja. Niti da kasnije ja budem ta koja je za sve kriva. Iako znam da ću biti, u bilo kojem slučaju.
Moj me bivši nazvao danas. Kojeg li iznenađenja. Pita me da li bih mu posudila ronilačko odijelo. Bih. Nema problema. Kako si? Dobro. Čujemo se. Okej.
Kako je čudno pričati s osobom koju ne poznaješ, ali misliš da si je nekad davno već negdje bio sreo. I poznavao je. Ne znam da li me razumijete.
Palim cigaretu. Njega nema i nekako ne želim da dođe. Barem ne danas. Ne podnosim miris alkohola u sobi, budi mi ružne uspomene.
A neke nove lijepe, se već pomalo stvaraju. Između mene i mog novog prijatelja, goniča na lavove. Zajedno smo veći dio dana i postali smo jako bliski. Argo je njegovo ime. Iako je većini prva asocijacija juha, meni je to bio brod. Visok, snažan i dobroćudan. A kad smo već kod broda, on me podsjeća na oblake. A jedan je oblak očistio svoje misli, iako svoje srce nije. Kad bih se inače molila, pomolila bih se i za njega. Drag mi je. No, ne molim se. Samo mu želim sreću. I često mislim na njega. Ostavio je divan trag u mom životu, a samo se rijetkima on ne briše. Hvala za to.



...jutro će biti ljepše...

ponedjeljak, 16.02.2009.

...kroz pogled u prošlost...

Mislim da u posljednje vrijeme imam veoma turbulentne pms-ove. Razdražljiva sam i plačljiva. I ne vidim drugih razloga za to. Amplitude raspoloženja su veće nego one temperaturne u mom gradu. Zaista. I ne volim se takvu. Brinem se za sebe. Jednostavno ne želim biti takva, jer to nisam ja. A i drugi mi to podnašaju.
Ovaj tjedan sam odlučila posjetiti zaboravljeni grad. Odnosno grad na kojega sam stavila križ. Zaboravljen nije, jer svaki dan mislim na njega. I svaki dan mi je dio mozga na faksu, a onaj drugi dio se bori s tim da bude i u stvarnosti tamo. No, imam neku averziju prema dugo neposjećenom mjestu. Neki strah možda. Sigurno. I neku podsvjesnu ne volju prema kraju tog već kružnog ciklusa studija.
No, obećala sam. I njemu i sebi. I želim to. Želim to radi svog vlastitog zadovoljstva. Želim biti ono što sam započela stvarati. I želim se boriti za to.
Problem je u tome što svaki dan stvaram nešto drugo, a ne mogu biti sve odjednom. I ne mogu sve odjednom. Tu leži moj najveći problem. Kad nešto želim, to želim odmah. A to se tako ne postiže. Ponekad treba vremena i upornosti.
Ali ja imam vremena. samo ga moram naučiti koristiti.
I upornosti imam.
Uspjet ću.

srijeda, 11.02.2009.

...kada mjesec procvjeta...

Galopirala sam noćas...
...i osjećala sam se poput princeze.
Po livadi punoj cvijeća.
Kroz gustu šumu.
Po potocima i rijekama.
Ispod užarenog sunca.
Predivan crni konj i ja.
Bili smo prijatelji.
Bili smo jedno.
Probudih se vesela.

<	svibanj, 2012
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv